Žika Stanić je muziÄki urednik Radia Bor, koji je trenutno i samo privremeno, ugaÅ¡en. RoÄ‘en je pre Å¡ezdeset i kusur godina, ali joÅ¡ uvek dete u duÅ¡i. Prima me u svoju kancelariju, koja kao neki Äuvar uspomena može mnogo da vam kaže. U njoj je uredno smeÅ¡teno preko trideset hiljada nosaÄa zvuka – ploÄa, diskova i kaseta, tu su razna pisma, diplome, nagrade, slike njega i njegove porodice. Na zidu je zakaÄen kalendar, da ga podseti da vreme teÄe.
PoÅ¡to je gospodin Žika priÄljiv i uvek raspoložen, bilo je lako razgovarati sa njim. Sada, kada se setim tog vrućeg avgustovskog dana, uviÄ‘am da nismo mnogo priÄali, već da mi je za tu priliku spremio jedan monolog o svom zanimljivom životu. Prekidala sam ga samo da bih mu postavila pokoje pitanje. Pre nego Å¡to bi odgovorio, zagledao bi se u jednu taÄku i ćutao nekoliko sekundi. OÄi bi mu se zasijale, a gledajući u njih skoro da sam mogla da otputujem u te davne Å¡ezdesete i sedamdesete i posmatram njegov žitov iz prvih redova.
Žika Stanić je roÄ‘en u Boru u Å istekovoj 24. IÅ¡ao je u osnovnu Å¡kolu Vuk Karadžić. Nakon prvog razreda osnovne, upisuje nižu muziÄku Å¡kolu „Miodrag Vasiljević“.
„Imao sam bezbriÄno detinjstvo, prekrasno, bez mnogo stresova, sa mnogo radosti i divnih deÄijih trenutaka. Živelo se iskreno kao Å¡to pokuÅ¡avam da živim i danas. Ono Å¡to sam delio sa drugovima iz detinjstva, delim i danas. Svi zajedno se iskreno nadamo da ćemo mladima ovog grada utrti put za boljitak. Mlade treba Äuvati, negovati i usmeravati najvažnijim ciljevima u životu. Moj pokojni deda je bio amater, ali dobar muziÄar. Pored njega, da poÄnem da se bavim muzikom, uticali su joÅ¡ neki faktori. Stanovao sam blizu muziÄke Å¡kole, sluÅ¡ao sam prebiranje po raznim instrumentima, a divni, mladi pedagozi su imali sluha da sa mnom i drugom decom vredno rade i stvore dobre profesionalce.
U poÄetnom periodu, s obzirom da je grad Bor sa 26 nacija bio mnogonacionalni, bilo je pedagaoga za osnovno muziÄko obrazovanje iz mnogih gradova Å¡irom Evrope. Moj prvi nastavnik za violinu bio je vojni muziÄar, Andra Nikolić, koji je ubrzo otiÅ¡ao u penziju. Nastavak uÄenja sviranja violine produžavam kod vrsnog muziÄara, Äehoslovaka, AronoÅ¡t Hela. Maja 1963. godine uÄestvovao sam na festivalu muziÄkih Å¡kola Srbije u NiÅ¡u. Dobio sam samo pohvalnicu, ali ću taj dan pamtiti do kraja svog života, kao dan kada sam prelomio da je muzika neÅ¡to Äime želim da se bavim do kraja života. Kao dete, podjednako sam voleo da se bavim i raznim sportovima. Ljubav prema sportu se tanano razvijala i negovala u mladima grada Bora na velikom deÄijem odmaraliÅ¡tu „SavaÄa“. Od 1958. godine, od kada objekat postoji, deca grada su boravila tamo 20 do 40 dana tokom letnjeg raspusta. Tu smo imali sve oblike fiziÄke kulture i upražnjavali smo sve sportove- od fiziÄkog do Å¡aha. Sve sam probao, a i danas lepo igram Å¡ah.“
Žika je bio stipendista grada Bora i nakon zavrÅ¡ene srednje muziÄke Å¡kole zapoÅ¡ljava se u osnovnoj Å¡koli Petar Radovanović u Zlotu. Ipak, tamo nije radio.
„U meÄ‘uvremenu mi se ukazala prilika, pa sam se zaposlio u nižoj muziÄkoj Å¡koli u Boru. Nakon dve godine radnog iskustva, odlazim u Skoplje gde upisujem muziÄku akademiju. Opet je proÅ¡lo dve godine i ja sam se vratio u Å¡kolu Miodrag Vasiljević. Obaveza vojnog roka me sustiže 1974. Sledeća godina je bila važna za karijeru, jer mi se tada ukazuje prilika da konkuriÅ¡em za radno mesto muziÄkog urednika u tadaÅ¡njoj kući Å tampa, radio i Film. I danas sam tu. Zbog nedostatka kadra u prosveti, jedno vreme sam predavao violinu u Boru i Majdampeku, a od 1997.godine sam radio u Gimnaziji Bora Stanković u Boru kao nastavnik muziÄke teorije.“
Priseća se Bora kada je bio, kako kaže, fin gradić, kada je razvojem rudarstva i metalurgije dobio sve atribute uspešnog i bogatog grada. Sve je to trajalo do kraja XX veka.
„Kada sam bio mlad, voleo sam da Äitam sve srpske književnike, a najviÅ¡e dela Branka Ćopića i Desanke Maksimović. Ne mogu a da takvog poznavaoca muzike ne pitam, Å¡ta ovih dana najÄešće sluÄa. ObjaÅ¡njava mi da se njegov muziÄki ukus, u odnosu protekle godine, nije promenio.
SluÅ¡am klasiÄnu muziku, ali moram da napomenem da mi se mnogo sviÄ‘a i da je jako lepo Å¡to se neguje izvorna i starogradska muzika. One pesme koju mladi sluÅ¡aju, po prirodi stvari, za mene su daleke. Veći kritiÄari kažu da je ona kratkog veka i samim tim je i manje vredna. Volim muziku koja veÄno traje.“
Dok priÄa, gospodin Žika nalazi jednu od njegovih omiljenih pesama i puÅ¡ta je.  SluÅ¡ali smo pesmu „Bang, bang“ ÄorÄ‘a Marijanovića, ćutali i prisećali se naÅ¡ih prvih ljubavi. Kada se zavrÅ¡ila, pomalo setno je poÄeo da priÄa o toj devojÄici.
„Prvi put sam se zaljubio u prvom razredu osnovne Å¡kole. Nije tu bilo niÄeg, bili smo mali i bilo mi je dovoljno da budem u njenoj blizini. Prva ozbiljna ljubav mi se dogodila u srednjoj Å¡koli. ÄŒovek dok postoji treba da se zaljubljuje, jer to osećanje sa sobom nosi jake životne emocije koje ispunjavaju i Äine ljude dobrim. Ako se predam, idem do kraja, a mogu da se zaljubim svakog trenutka.“
Iz ljubavi sa svojom suprugom dobio je sina. „Prema sinu MiloÅ¡u, najvećem blagu u mom životu, ophodim se sa visokom odgovornošću. RoÄ‘en je februara 1984.godine i studira medicinu. IÅ¡ao je u nižu muziÄku Å¡kolu i zavrÅ¡io kao proseÄan uÄenik, a muziku voli i danas. Ipak, kod njega je prevladala ljubav prema biologiji i prirodnim naukama. Izuzetno se posveto medicinskoj nauci i svi iz bližeg okruženja oÄekuju da postane lekar.“
Posao muziÄkog urednika radia i muziÄki festivali, odveli su ga na mnoga mesta u Srbiji i Evropi. „Festavali su Äudo, institucija, gde mora da se svaki talenat u oblasti muzike vrednuje na najviÅ¡em nivou. Bio sam na svim festivalima Å¡irom bivÅ¡e Jugoslavije, a najbitnije iskustvo nosim sa susreta sela opÅ¡tine Bor. “
Gospodin Žika je Älan pevaÄke grupe kulturno- umetniÄkog druÅ¡tva Bor. Seća se svih zanimljivosti koje je doživeo na svojim putovanjima, ali će mu u sećanju posebno ostati bratimljenje Bora i francuskog gradića Krezo. Tada je grupa pevaÄa iz Bora dobila zadatak da nauÄi 3 pesmice na francuskom i izvede ih pred 1500 ljudi. I dan danas se seća pesama kao i ogromnog aplauza koji su, nakon izvoÄ‘enja, dobili. Za uspeh koji su postigli, nagraÄ‘eni su produženim boravkom u Francuskoj.
DugogodiÅ¡nje festivalsko iskustvo dovoljan je razlog organizatorima da ga pozivaju da bude Älan žirija na razliÄitim festivalima. BaÅ¡ dok smo razgovarali, dobio je ponudu da da svoj doprinos festivalu u BuÄju. Dogovara se, pristaje, pa mi objaÅ¡njava.
„Festival u BuÄju neguje jedan specifiÄan, nov naÄin istražujivanja muziÄkih amatera. TakmiÄenje u sviranju na listu je sve popularnije u naÅ¡im krajevima. Isto tako, na tim takmiÄenjima uvek se oduÅ¡evim sasvim malom decom koja sviraju na instrumentima koje mladi poÄinju da zaboravljaju.“
Problemi oko dobijanja frekfencije, uticali su da Radio Bor pravi viÅ¡emeseÄnu pauzu u emitovanju, koja će se, kako se svi zaposleni nadaju, uskoro prekinuti. Nekada je ovaj radio, Äiji je Žika Stanić urednik, imala je veoma zapažene rezultate meÄ‘u stanicama u bivÅ¡oj Jugoslaviji.
„Svake godine, 13. januara, lokalne stanice koje su postojale u tom trenutku bile su obavezne da vode svoje kandidate na takmiÄenje za prvi glas Srbije. ÄŒest je sluÄaj da su pobednici upravo bili iz Bora. Gospodin Žika mi napominje da je od 1968. godine je Älan muziÄke omladine YU (SR). Do 2002. godine, odnosno do kada je ova organizacija postojala, deca iz Bora, koju sam ja pripremao, imala su itekako zapažene rezultate na kvizovima iz oblasti muzike.“
Od mnogobrojnih poslova koje je obavljao, najviÅ¡e ga ispunjava pedagoÅ¡ki. Voli deci i voli da radi sa njima. „Da bi se bavili profesorskim poslom, nije potrebno samo zavrÅ¡iti Å¡kolu. Bez velike ljubavi prema deci kojoj pomažete da lako i lepo pobede instrument, nema niÅ¡ta. Pored visoke struÄnosti, potrebno je znati kako otkriti prave talente. Na silu, kroz nekakve preÄice, niÅ¡ta se ne postiže. Najvažnije je nauÄiti budućeg muziÄara da miluje instrument, samo je tada uspeh zagaranotvan.“
Naravno, suvišno je i spominjati koliko gospodin Žika i u sedmoj deceniji ima obaveza.
„To mora da bude tako, ako radiÅ¡ posao koji voliš“, objaÅ¡njava on. „Porodica jeste mnogo trpela, ali je živ kontakt sa ljudima u mom poslu izuzetno važan. Da bi opstao, Äovek mora da bude radoznao i uporan.“