Bio je sasvim obiÄan klinac koji je kao i svi mladi želeo da se oproba u mnogo Äemu. „Prvi sport mi je bio karate, pa zatim džudo, koÅ¡arka, rukomet i fudbal“. Detinjstvo je provodio u prostorijama KUD-a Bor jer mu je otac joÅ¡ od 1971. godine Å¡ef orkestra. Ponekad, kako napominje Dragan, nije ni u obdaniÅ¡te iÅ¡ao jer je viÅ¡e voleo da bude tamo, gleda koncerte i probe. Na kraju je ljubav prema folkloru i Kulturno UmetniÄkom DruÅ¡tvu Bor bila glavni „krivac’“ Å¡to je u tome najistrajniji.
„Shvatio sam da nekako baÅ¡ ta želja za igrom, pesmom, druženjem, koncertima, pa i onom tremom koja nas sve drma kada izaÄ‘emo na scenu, jednostavno nikada neće prestati i da će mi to biti samo dodatna motivacija za oÄuvanje i poboljÅ¡anje svega Å¡to se već 65 godina održava u kontinuitetu i Å¡to su mnoge generacije gradile pre nas. Tako da i u folkloru, kao i u svemu Å¡to radimo u životu mislim da su presudni doslednost i ljubav prema onome Äime se bavimo.“
ZvaniÄno je generacija, sa kojom je krenuo Dragan, poÄela sa probama 1.oktobra 2000. godine. Kao i svi polaznici, poÄeo je u drugom ansamblu gde su uÄili najosnovnije korake, trÄanje i trokorak, Å¡to se, kako navodi Dragan može primetiti i danas sa poÄetnim ansamblom.
„Aktivno sam poÄeo da igram kada sam krenuo u prvu godinu srednje Å¡kole. PoÅ¡to sam bio uÄenik MaÅ¡insko-elektrotehniÄke Å¡kole, kao i ostali uÄenici Äuo sam priÄu da profesor geografije Žika, Å¡alje uÄenike na folklor i da se, iskreno, tako lakÅ¡e dolazi do boljih ocena. ReÅ¡io sam na taj naÄin da ostavim bolji utisak, jer malo olakÅ¡ice u Å¡koli nije na odmet. Kada su krenule prve probe bilo nas je puno, pa je bilo potrebno da proÄ‘e neko vreme kako bismo se svi oslobodili i sprijateljili. Nakon audicija, oni koji su ostali, već su ozbiljnije pristupili probama i radu na istim. ViÅ¡e se vremena provodilo u KUD-u jer smo tada već krenuli sa uÄenjem programa koji se igra, tako da smo samim tim imali viÅ¡e vremena da bolje upoznamo jedni druge i nekako nas je već tada to drugarstvo spajalo na jedan poseban naÄin. Postajali smo deo jedne velike porodice Kulturno UmetniÄkog DruÅ¡tva Bor, tako da vas taj osećaj da pripadate celini jednostavno nikad ne napuÅ¡ta.“
S obzirom da KUD Bor Äesto nastupa, medijski ste priliÄno propraćeni. Da li se to zadržalo samo na lokalnoj televiziji ili i Å¡ire?
„Nastupi ansambla ranije bili su prikazivani na programima RTS, a osim prikazivanja koncerta KUD-a na lokalnim televizijama, izdvojeni su delovi nastupa kada je KUD gostovao u nekim gradovima Srbije, koji su prikazivani u emisiji „Žikina Å¡arenica“.“
Otac ti je poznati muziÄar i radite zajedno. Da li ti je to predstavljalo olakÅ¡icu?
„Moj otac je Vita Petrović i ove godine je napunio 62 godine, a punih 39 godina je Älan i Å¡ef orkestra KUD-a Bor. Skoro dve godine saraÄ‘ujemo i poslovno, od kada sam ja nasledio Stanimira Stojanovića, ali mogu reći da sve to i nije olakÅ¡ica, jer smo van posla otac i sin, ali kada je posao i sam rad sa ansamblom u pitanju, nema baÅ¡ nekih popuÅ¡tanja.
Kada sam bio samo igraÄ, najviÅ¡e kritika je dolazilo od njega. Bez obzira na sve to, nisam imao nekih posebnih povlastica ni kod umetniÄkog rukovodioca, iako bi to neki pomislili. Naprotiv, upravo sam nosio taj teret da baÅ¡ zbog toga moram dati uvek sve od sebe, bilo na probama ili koncertima. Ipak, kako sam postajao zreliji, shvatao sam da su sve te kritike pozitivne i za moje dobro.“
Svake godine prihvatate nove Älanove. Postoje neki koji su pravi antitalenat, kako se nosiÅ¡ sa tim, gubiÅ¡ li nekad strpljenje?
Svake godine se u KUD-u vrÅ¡i upis novih Älanova raznih uzrasta i svima su vrata druÅ¡tva otvorena, ali kao i u svemu, i u folkloru neko korake nauÄi pre, neko kasnije, nekome jednostavno ne ide to od ruke. Strpljenje možda izgubim ponekad sa onima koji znaju i mogu a ne žele da se tako izrazim, a ne sa onima kojima recimo i pored upornosti i velike želje, jednostavno ne ide. Svako je stvoren za neÅ¡to, ako mu ne ide folklor možda je bolje da se oproba u neÄemu drugom, jer zaista folklorom i ne mogu da se bave svi. Ako neko nije sluhista i ne Äuje muziku da je ispuni i isprati, onda je sve to malo teže da se na silu nauÄi. I kada se sve nauÄi nije zavrÅ¡eno sa radom, zato Å¡to i pored nauÄenih koraka, potrebno je da svako da svoj maksimum, joÅ¡ rada i usavrÅ¡avanja jer i gluma ima dosta uticaja, odnosno naÄin na koji će igraÄi preneti odreÄ‘eni segment koreografije publici.“
U Äemu se sastoji tvoj rad sa onima koji su tek poÄeli da dolaze u KUD?
„Å to se tiÄe rada sa polaznicima, tu se kreće po razraÄ‘enoj Å¡emi od osnovnih koraka i držanja u kolu, pa priÄe o poreklu igre i samih koraka koji se rade, naÄin na koji se odreÄ‘eni koraci trebaju igrati, i naravno pre svega kroz taj rad i edukaciju, tu je i uÄenje o ponaÅ¡anju i vaspitanju kako na probama, tako i van DruÅ¡tva. Kroz audicije se vrÅ¡i selektiranje i odabir igraÄa koji su ispunili neke uslove da bi mogli nastavili dalje sa radom i probama, od kojih većina po zasluzi, posle bude prebaÄena u prvi ansambl, gde se usavrÅ¡avaju i pripremaju za prve nastupe kada bude procenjeno da su za to spremni.“
Vrhunac svoje dosadaÅ¡nje karijere si dostigao kada si preuzeo mesto umetniÄkog rukovodioca. Da li se neÅ¡to promenilo u meÄ‘usobnom odnosu tebe i tvojih saigraÄa?
„Na mesto umetniÄkog rukovodioca doÅ¡ao sam januara 2009. godine. Par dana pre toga, pozvao me je tadaÅ¡nji umetniÄki rukovodilac i Äovek koji me je godinama unazad uhodavao u ovaj posao, Stanimir Stojanović-Nino i rekao da doÄ‘em jedno prepodne do KUD-a na razgovor. S obzirom da je skoro 40 godina bio na tom radnom mestu, bilo mi je nekako neobiÄno kada mi je saopÅ¡tio da ide u penziju i da je mene planirao i preporuÄio za svog naslednika. Sve se tako brzo izdeÅ¡avalo, i ja sam od 5. januara stupio na to radno mesto.
Nije bilo lako, joÅ¡ uvek su glavnu okosnicu ansambla Äinili igraÄi iz generacije kada sam i ja poÄinjao, tako da mi je osnovni cilj pre svega bio da se Å¡to bolje pripremim za rad i da me prihvate. Imao sam tremu malo pre poÄetka proba, ali sam se nekako brzo uhodao u sve to. Najnormalnije sam pristupio svemu i uz jedan dogovor sa svim igraÄima, meÄ‘usobnim poÅ¡tovanjem i razumevanjem, i pre svega dobrom saradnjom, krenuli smo da radimo i da se polako spremamo za nastupe.“
Kako se snalaziÅ¡ u ulozi umetniÄkoj rukovodioca?
„Odgovornost je svakako veća sada, kada sam zadužen za viÅ¡e stvari, poÄev od kvaliteta svega toga Å¡to radimo na probama, gde mi je veliki oslonac i sigurnost korepetitor, tj. Å¡ef orkestra, tako i za uopÅ¡te odnose u DruÅ¡tvu. Za sada se dobro snalazim ali tek sam na poÄetku i imam joÅ¡ dosta toga da uÄim, jer i sam Äovek uÄi dok je živ. Uvek ću ostati dosledan svojim principima i samom pristupu poslu, a to je da svemu pristupam krajnje ozbiljno i organizovano, jer ima dosta stvari koje se rade i reÅ¡avaju tokom cele radne godine, tako da jedino tako sve može funkcionasati kako treba i pored raznih okolnosti. Za saradnju i svaki razgovor sam otvoren uvek, i smatram da se samo poÅ¡tovanjem svakog kao liÄnosti, autoritet i respekt može izgraditi.“
Nakon primopredaje dužnosti usledio je i prvi koncert u tvojoj režiji. Kako je protekao?
„Moj prvenac kada su koncerti u pitanju, odigrao se u aprilu 2009. godine pod nazivom „Na krilima proleća“. Sam naziv je govorio dosta toga, dakle trebalo je oznaÄiti neko novo nadahnuće, tj. simboliÄnost za te neke nove poÄetke. U pripremanju programa mi je dosta pomogao i otac, odnosno Å¡ef orkestra tako da je sve uglavnom iÅ¡lo kako treba. Pripremali smo se od januara meseca, kondicija se do koncerta vratila na željeni nivo. Posle dužeg vremena, vratili su se neki igraÄi koji su bili odsutni. Danima smo dobijali pohvale i Äestitke za napravljen program. Nastup je propraćen i prenosom uživo od strane televizije Bor, utisci su bili zaista pozitivni, pa se i snimak tih dana emitovao viÅ¡e puta. U istom trenutku sam za vreme, i na kraju nastupa bio i zbunjen i presrećan. Jednostavno, to je osećaj koji se ne može objasniti reÄima. Naravno, nisam smatrao da je sve to samo moja zasluga jer su najveći doprinos svemu dali igraÄi i sami izvoÄ‘aÄi koji su jednim ozbiljnim pristupom ceo nastup izneli na svojim leÄ‘ima, podržali me na taj naÄin, i mislim da ću uvek pamtiti to i biti zahvalan svima.“
Da li je potreban veći broj kulturnih dešavanja u Boru?
„Mislim da imamo dosta kulturnih dogaÄ‘aja i manifestacija u Boru. Sve Å¡to se može oceniti kao kulturno deÅ¡avanje dobrodoÅ¡lo je u naÅ¡em gradu kao i u svakom drugom. Pravi problem leži u tome Å¡to i te kulturne dogaÄ‘aje koje imamo veoma mali broj mladih isprati, Å¡ta viÅ¡e, većina i ne zna jednostavno za njih, jer i kad Äuju neÅ¡to tako oni okrenu glavu i to ih i ne interesuje.“
Šta je glavni problem današnje omladine?
„To sam već i rekao na neki naÄin. Mislim da je glavni problem omladine Å¡to se vode nekim pogreÅ¡nim idealima i lažnim vrednostima, Å¡to su nedovoljno informaisani o svemu onome sto je nekada bilo vredno i važno. Jednostavno, vremena se menjaju i možda su to neke stvari koje se ne mogu promeniti. Sve Å¡to se može mladima pružiti jeste normalan pristup u radu i edukovanje o onome Å¡to vredi, da se i pored svih ovih novih doba koja dolaze, ne dozvoli da se izgube sećanja na sve ono Å¡to je nekada vredelo i Å¡to su mnogi pre nas vredno radili i stvarali.“
Šta posebno voliš u ovom gradu?
„U Boru, iskreno reÄeno, i pored svih mana, mislim da volim baÅ¡ sve. Iako imamo jednu ulicu kojom svi Å¡etaju, meni bar nikada nije dosadila jer je i ona jednostavno deo ovog grada. Volim parkove, iako ih može biti malo viÅ¡e. Jednostavno volim sve u ovom gradu i uvek sam se lepo osećao Å¡to sam stanovnik Bora. Možda bih izdvojio svoju ulicu kao mesto gde se najlepÅ¡e osećam, verovatno jer sam tu detinjstvo proveo, razne nestaÅ¡luke pravio i odrastao sa vrÅ¡njacima iz NjegoÅ¡eve. Drugo Å¡to volim kod svoje ulice je Å¡to nema velike gužve, ne bude me ujutru motori automobila i kamiona, sve je  mirno, dosta je zelenila i baÅ¡ mi prija sve to.“
Spomenuo si mane našeg grada. Na šta konkretno misliš?
„To su možda te zelene povrÅ¡ine na kojima se mogu napraviti tako lepi parkovi u vidu Å¡etaliÅ¡ta. Zatim su tu parkovi koji se mogu i doraditi i napraviti lepÅ¡a igraliÅ¡ta za decu, veće povrÅ¡ine zelenila i cveća, mesto gde bi svako mogao otići kada je preblokiran obavezama i mislima, da ga niÅ¡ta drugo ne okružuje osim same prirode.“
Imaš li omiljeno mesto u gradu?
„U gradu ne baÅ¡ ali volim recimo, kada mi vreme dozvoli, da proÅ¡etam do BrestovaÄke banje gde je mirno i tiho, i tamo ponekad mogu da pronaÄ‘em svoj mir na nekoj klupici gde me okružuje sama priroda.“
A za druženje?
„Astoria“ mi je omiljeni lokal, pored kafe jako mi se dopada i kuhinja. Pored Astorie, volim i piceriju „Vaneli“, gde je hrana takoÄ‘e dobra i ukusna.“
Pored svih obaveza, da li pronalaziš vreme za neki hobi?
„Pa može zvuÄati smeÅ¡no u mojim godinama, ali hobi su mi igrice na raÄunaru, kao Å¡to je fudbal, neka dobra akcija i sliÄno. Volim dosta da gledam filmove i naravno sve Å¡to je vezano za sport. U slobodno vreme volim da idem na fudbal ili basket. NaroÄito leti, kada je toplo, volim dosta da Å¡etam i da provodim vreme sa meni dragim ljudima.“