Категорије
Intervju

Siniša Vladimirović

Rođen je u Boru 4. novembra 1977. godine.

– Ovde sam odrastao, završio osnovnu školu Branko Radičević, a zatim i Srednju rudarsku, odnosno Tehničku školu. Detinjstvo sam proveo mnogo drugačije nego današnja deca. Nije bilo kompjutera, retkost je bila imati video-rekorder. Non-stop sam išao u bioskop, ali i na Mali stadion, pošto stanujem odmah preko puta. Kao mali tu smo često čekali red da igramo basket ili mali fudbal. Sad mi je tužno kad vidim da je stadion prazan i da nema nikoga. Sada više služi za neke druge stvari: za žurke i proslave rođendana, a sve manje za ono što mu je namena.

Kako kaže, sportom je počeo da se bavi još u osnovnoj školi.

– Uvek sam bio okrenut sportu. Već u trećem razredu osnovne škole počeo sam da treniram karate. Možda su postojale neke male pauze, kad ne možeš da nađeš sebe i malo se zasitiš, ali praktično se od trećeg razreda sve vreme bavim sportom.

Kada ste počeli da se bavite kik-boksom?

– Nakon srednje škole, 1996. godine, upisao sam Fakultet za sport i fizičko vaspitanje u Nišu. Iste godine odlučio sam da počnem da se bavim kik-boksom. Kada sam upisao fakultet, prva obaveza mi je bila da nađem gde ću da stanujem, a druga da nađem neki klub u kome ću da treniram. Znao sam da ima boks klubova jer je Niš grad koji gaji ljubav prema tom sportu. Međutim, saznao sam da postoji i kik-boks klub. Treniralo se u vrlo skromnim uslovima, ali još uvek se družim sa nekim momcima sa kojima sam tada trenirao. Danas su, uglavnom, porodični ljudi, vode svoje klubove ili firme, mnogi su završili fakultete, a neki rade i kao profesori. Daleko od toga da su to ljudi sa one strane zakona kako se obično priča.

Danas, Vladimirović vodi kik-boks klub Bor.

– Čovek koji je sad trener reprezentacije Srbije došao je u Bor, sticajem okolnosti, iz Prištine tokom NATO bombardovanja. Došao je ovde kod rodbine i otvorio je klub. Kasnije je celokupno vođenje kluba ostavio nama. Mi smo mu samo promenili naziv, pa se umesto „Obilić Bor“ sada zove „Bor“. Kao takav, klub postoji od 2001. godine. U početku sam ga vodio sa nekolicinom ljudi, a kasnije se to svelo samo na mene i moju suprugu.

Siniša Vladimirović

Uporedo sa vođenjem kluba, redovno je trenirao.

– Bio sam opsednut klubom i treninzima. U tom klubu su sa mnom trenirali i Zoran Ljupković, Igor Nikolić, Milan Stojadinović, Nikola Čolić, Danko Kržanović, Milovan Miša Popović, Nikola Colić. Uglavnom su to danas normalni i uspešni ljudi. Ja sam se, igrom slučaja, opredelio za sport i ostao sam u tome. Toliko sam bio zagrižen da sam sedam-osam godina „vukao“ jedan jedini ispit. Odlagao sam ga od danas do sutra, od ponedeljka do ponedeljka, sve zbog kik-boksa. U međuvremenu sam se i oženio i osnovao porodicu, dok se jednog dana nisam trgao i uzeo diplomu fakulteta.

Kada ste počeli da se takmičite u kik-boksu?

– Moj prvi takmičarski meč održao se 1998. godine u Staroj Pazovi. I dalje se veoma dobro sećam svega. U to vreme nismo ni trenirali redovno jer smo sređivali neke papire oko kluba, a imali smo i dosta problema sa prostorom. Na prvi meč sam izašao posle dve nedelje treninga. Nisam prošao sjajno, izgubio sam od Miroslava Stojića. Izgubio sam meč prekidom, ali sam se nakon toga zainatio i nastavio da se borim jer sam hteo da vidim kakav je osećaj kad se pobedi. Iste godine osvojio sam prvu medalju i to na sledećem takmičenju. Imao sam tri meča u jednom danu i osvojio sam svoju prvu bronzu, ali sam „zaradio“ i slomljen nos.

Nekoliko puta bio je i državni prvak.

– Takmičim se u okviru zvanične organizacije koja se zove WAKO (World assosiation of Kickbox Organisation). Podržava je olimpijski komitet i jedina je zvanična amaterska organizacija. Postoji nekoliko disciplina u kojima se takmičimo: discipline u ringu kao što su ful kontakt, lou kik, K1, kao i „meke“ discipline kik lajt kontakt i lajt kontakt koje se izvode na tatamiju i nisu ništa manje grublje. U svakoj disciplini se održava državno prvenstvo i ja sam u svakoj od njih u nekom trenutku bio državni prvak . Takođe, bio sam prvak i u svim klasama. Kad sam počeo da se takmičim postojale su C, B i A klasa. Ne možete početnika da stavite odmah da se bori u A klasi jer do nje mora da dođe. Da biste prešli u višu klasu, morate najpre da budete prvak klase u kojoj ste.

Siniša Vladimirović

Po čemu se sve nabrojane discipline razlikuju?

– Ful kontakt je prva disciplina koja je počela da se upražnjava u kik-boksu. Nastupa se u dužim pantalonama, takmičari imaju zaštitne papuče i koristi se kompletna bokserska tehnika s tim što se udarci nogom izvode od pojasa na gore. U lou kiku se nastupa u šortsu i kako naziv kaže, dozvoljeni su i niski udarci, dok K1 nazivaju kraljevskom disciplinom kik-boksa i to je nešto što ćete najčešće videti na TV. Takmičari nemaju štitnike na nogama i dozvoljeni su udarci svuda po telu. Sa druge strane, kik lajt kontakt i lajt kontakt izvode se sa pola kontakta, na strunjačama. Borbe su dosta dinamične, ali boduje se više tehnička usavršenost udaraca. Poslednjih godina nastupam češće u tim disciplinama, ali daleko od toga da su bezazlenije. Discipline su zahtevne što se tiče kondicije jer morate dosta da radite nogama kako biste pobedili.

Koliko ste medalja osvojili?

– Otprilike imam desetak međunarodnih medalja. Osvojio sam pet medalja na Balkanskim prvenstvima, jednu na Mediteranskim. Imam jednu bronzu sa Evropskog prvenstva, a, takođe, i sa Svetskog prvenstva. Takođe, u savate boksu osvojio sam 2005. godine bronzanu medalju na Svetskom kupu. Što se tiče državnih, zlatnih medalja imam oko 13 ili 14 titula u svim disciplinama. Osvojio sam i dosta srebrnih i bronzanih medalja, a mislim da ih ukupno imam oko 40.

Da li se pripremate za još neko takmičenje?

– Ako budem uspeo da saniram povredu koju imam, nadam se da ću moći da nastupim na još jednom Svetskom prvenstvu koje će se održati u Beogradu ove godine. Posle toga bih se povukao iz amaterskog bavljenja ovim sportom. Već me godine primoravaju na to, uskoro punim 38. To je prilično za neki amaterski sport i za način borenja kakav kik-boks iziskuje. Telo već postaje krto u ovim godinama. Primera radi, na prošlom državnom prvenstvu borio sam sa dečkom koji je 18 godina mlađi od mene. Treba uporediti moj polet i želju za dokazivanjem sa njegovim, njegovo telo i moje telo.

Kako sve to izgleda na takmičenju?

– Prvo se održavaju eliminacije. Možete da se spremate cele godine, napravite neki kiks i da sve to propadne. Sudije boduju meč. Možeš da budeš favorit u grupi i da ispadneš. Nema prava na repasaž kao u džudou i karateu kada onaj ko izgubi dobija još jednu priliku. U kik-boksu je zastupljen kup sistem – ako pobediš ideš dalje. Za bronzanu medalju je potrebno ostvariti najmanje tri pobede i to ako takmičar ima sreće u žrebu. Ko hoće da osvoji zlato potrebno je da pobedi u pet borbi. Sport je toliko napredovao da nema lakih protivnika i svako mora da se dobro oznoji. Potrebno je da izdržiš tri puta po dva minuta žestoke borbe. Takmičar mora da bude motivisan, spreman i zdrav.

Siniša Vladimirović

Ranije ste trenirali u lošim uslovima. Koliko se to promenilo?

– I dalje smo u trim kabinetu, u istoj maloj sali u Sportskom centru. Imamo dosta opreme, ali dok god smo mi u toj sali, omasovljenje kluba je praktično nemoguće. Sa decom radimo u hodniku jer ima više kiseonika i prostora, a u sali treniraju oni koji se takmiče. Međutim, sve nas je manje i ja ću biti prinuđen da na jesen ili zimu promenim prostor. Svakako, biće mi žao jer sam se tu spremao za sve mečeve. Svi se nude i obećavaju neke uslove, a kada im zaista i zatražimo dobijamo drugi odgovor. Mnogi su nam nudili različite prostore, ali sa ograničenjima da, na primer, ne možemo da okačimo džakove. To je kao da trenirate plivanje u bazenu bez vode. Zbog toga je Kik-boks klub „Bor“ često ostajao bez članova.

Nikada nije promenio klub već je sve vreme trenirao u Boru.

– Nisam hteo da menjam sredinu i odlazim, na primer, u Beograd jer kik-boks je takav sport u kome nema para, nema ligaških takmičenja. Bilo je nekih pregovora da pređem u neki drugi klub uz stipendiju, od koje, iskreno, ne bih mogao da živim. Morao bih da se zaposlim, pa nisam hteo da se mučim u nekom drugom gradu kad to isto mogu da radim i kod svoje kuće. Sa druge strane, krivo mi je što nisam tako nešto pokušao posle 2004. godine. Postojala je tada ponuda da se preselim u Jagodinu i počnem da treniram u klubu Palmini tigrovi. To je jedini klub kod nas koji ima status profesionalnog kluba, u kome se svaka medalja plaća. Da sam prešao kod njih do sada bih verovatno već završio karijeru i možda bih radio u klubu kao trener. Ali kasno je sada da se kajem.

Kako preživljavaju borci koji nisu u takvim klubovima?

Ovo nije olimpijski sport koji donosi penziju za osvojenu medalju. Toga nema. Jedino kao osvajač međunarodne medalje, evropske ili svetske, dobijate mogućnost da jednu godinu primate stipendiju od države, ali ako vas predloži Kik-boks savez. Ja sam, recimo primao stipendiju 2005. godine jer sam osvojio medalju na prvenstvu Evrope. Nakon toga nisam uspeo da ponovim rezultat i te stipendije više nije bilo. Ako vam je novac potreban, moraćete da se snađete na drugi način: da radite na građevini ili kao obezbeđenje u noćnim klubovima. Nikoga ne interesuje da li si ti, na primer, pre dve godine bio prvak države.

Siniša Vladimirović

Povrede su, ističe, sastavni deo svakog sporta pa i kik-boksa.

– Svi se uglavnom plaše, kažu: „Vi izađete u ring pa se udarate, slomite nekome nos ili vilicu“. Svaka povreda na licu je mnogo bolja od one u kojoj se povredi meko tkivo. Surovo zvuči, ali kada te neko udari i pukne ti arkada, zakrpe te i ti možeš da nastaviš da vežbaš. Povrede ligamenata, na primer, zahtevaju mirovanje i donose mnogo više stresa. Imao sam dosta ozbiljnih povreda: teško istegnuće ligamenata u ramenu, lomio sam ruku dva-tri puta, nos takođe, iščašio sam vilicu, operisao hematome na ušima, povređivao koleno. Ipak, moram da kažem da je zabluda da je ovo sport u kome ima najviše povreda. Povreda ima u svakom sportu.

Međutim, kako kaže, nema ozbiljnog bavljenja sportom bez povreda.

– Pogledajte samo Rafaela Nadala. Koji on tim ima oko sebe, a muči se sa povredama. Sa druge strane smo mi, obični smrtnici koji moramo da tražimo vezu da bismo otišli na vreme na terapiju u Dom zdravlja. Mislim da ne postoji ozbiljan sportista koga nešto ne boli i ko je potpuno zdrav. Profesionalni sport i zdravlje nemaju veze jedno sa drugim. Princip rekreacije i zdravog bavljenja sportom nalaže da staneš kad te nešto zaboli. U profesionalnom sportu, kad te nešto zaboli ti radiš još više da bi to prevazišao. Sve to ostavlja posledice na organizam i i to ume da ostavi danak na ljudskom telu i psihi.

Najviše mu smeta što niko ne vidi koliki trud sportisti ulažu.

– Mogu na prste jedne ruke da nabrojim koliko sam treninga propustio silom prilika. Recimo, ja odmaram radnim danima, a treniram vikendom, jer se takmičenja tada održavaju. Dosta se ozbiljno trenira, a ljudi to ni ne znaju. Često mi čestitaju, a ako nisam osvojio zlato, pitaju: „Pa kako nisi uspeo, prošli put je bila zlatna?“ Misle da nas na takmičenjima čekaju medalje i da mi samo dođemo i uzmemo ih. Niko se ne pita da li možemo da uklopimo treninge i posao. Imam i težak oblik povrede leđa pa je bilo pitanje da li bi trebalo da nastavim da se bavim sportom. Zvanično, lekari kažu da ne bi trebalo da dignem ništa teže od tri kilograma. Ali, to je sport. Nekad ti lekari kažu ne, a ti biraš da li ćeš da ih poslušaš ili ne.

Siniša Vladimirović

Koliko su mladi zainteresovani za kik-boks?

– Ranije je bilo interesovanja, ali polako opada. Dođe određen broj ljudi da trenira. Probaju, zadrže se dva-tri meseca, pa dođe druga grupica. Zadrži se neko ko malo ozbiljnije shvati ovaj sport, ali obično napusti naš klub kad završi srednju školu i ode u neki drugi grad. Mi formiramo takmičare i oni kao „gotov proizvod“ odlaze u Niš ili Beograd i tamo nastavljaju da se bave kik-boksom.

Ipak, Vladimirović smatra da su mladi danas više zainteresovani za druge stvari.

– Decu sad više interesuje da imaju profil na Fejsbuku, da odigraju neku igricu ili odu na neku žurku. Danas možete da kupite rukavice u radnji, neko vas slika i svi će se oduševiti i reći: „Evo ga, bokser“. Ranije, da biste došli do medija i da biste privukli pažnju na sebe bilo je potrebno četiri-pet godina „debelog“ truda. Sada svako može da izbaci na Jutjubu kako udara vreću u garaži i ljudi mogu da ga vide. Mislim da i dan-danas čuvam prvi televizijski prilog u kome sam se pojavio. Toga ne bi bilo da nisam imao reprezentativni nastup, na primer. Niko ne bi čuo za mene.

Kako uspevate da vodite klub?

– Dovijam se na različite načine, ali nema tu profita. Mi naplaćujemo mesečnu članarinu od 1.000 dinara, kako se u klub ne bi skupljali ljudi koji nisu tu zbog sporta. Mnoge koji su imali volju da treniraju, a nisu imali mogućnosti da plate, oslobađao sam članarine. Za taj novac svi mogu da treniraju, a ja sam im se u potpunosti posvećivao. Međutim od toga ne možete da živite i morate da imate i drugi posao. Ja, takođe, radim u državnoj firmi, u RTB-u. Iako imam završen fakultet, radim poslove kao i svi drugi: od najtežih fizičkih do svega onoga što se traži od mene. Nekad idem na trening odmoran, nekad mrtav umoran. Da sam u fudbalu, verovatno bih mnogo bolje prolazio i bolje živeo. Međutim, verovatno bih odabrao isto, ne kajem se.

Ima li perspektivnih sportista u Vašem klubu?

– Ima dosta ljudi, ali problem je što Opština treba da ima malo više sluha za neke stvari. Neki momci koje sam ja trenirao bili su u klubu po tri-četiri godine. Njih niko nije hteo da zaposli. Tako ljudi polako počinju da odlaze iz sporta. Nije da oni biraju neki drugi način života, ali ne možeš da plaćaš račune tako što ćeš umesto novca da odneseš neku medalju koju si osvojio. Uglavnom sam trenirao momke, ali sada imam jednu takmičarku u klubu. Već dva puta je bila juniorski prvak države. Videćemo kakvi su njeni planovi i koliko će ona da se zadrži u sportu.

Siniša Vladimirović

Smatra da se na kik-boksere ne obraća pažnja.

– Ne bih da zvučim pogrešno, ali smatram da Opština može da talentovanim sportistima da neku vrstu stipendije. Oni kažu da nisu u mogućnosti, ali ja mislim da mogu barem da zaposle nekog. Neki sportovi zahtevaju drugačiju posvećenost i angažovanje. Trebalo bi da ispoštuju sve sportiste jer nije isto, na primer, igrati fudbal i boriti se. Ozbiljno bavljenje ovim sportom je izuzetno naporno i fizički i psihički. To neko treba da prepozna i da nagradi.

Kad bi ponovo morao da bira, ponovo bi se bavio kik-boksom.

– Nemam nikakvu materijalnu satisfakciju od bavljenja ovim sportom. Sedam puta sam bio proglašen za sportistu grada, ali od Grada Bora nikad nisam dobio nijednu stipendiju. Već 20 godina sam takmičarski u sportu. Sve to vreme trebalo je regulisati kilažu, trenirati, sanirati povrede, odlaziti na posao. Najlakše je da izađeš u ring da se boriš. Ipak, uvek kažem da bih ovaj put opet izabrao. Mene borilački sport ispunjava. Nesrećan sam kad sam povređen i ne mogu da vežbam.

U kojoj zemlji se kik-bokseri najviše poštuju?

– Gotovo svi borilački sportovi su u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza – Ukrajini, Belorusiji, Rusiji dosta popularni. Ljudi koji ostvare određene rezultate dobijaju zvanje majstora sporta i mogu da rade kao instruktori ili dobijaju neki vid materijalne naknade kad završe svoju karijeru. Ipak, imaju obavezu da vrate svoj dug time što će biti aktivni u nekim letnjim školama samoodbrane ili da u nekim odmaralištima edukuju mlade. To je njihova obaveza – da prenesu svoje znanje. Ovako nešto kod nas ne bi moglo da se primeni jer u sportu ima mnogo ljudi koji ništa nisu uradili za njega. Dosta se dobro zna ko je šta i ko je ko. Ukoliko bi se situacija promenila, veliki broj njih bi morao da ode iz sporta.

Siniša Vladimirović

I njegova supruga i ćerka se bave sportom.

– Supruga Aleksandra se ranije bavila rukometom. Sada mi pomaže u klubu, ali rekreativno. Ne trenira baš svakodnevno, već koliko može jer ima obaveze na poslu, a i stara se o deci. Veoma sam joj zahvalan na svemu što radi. Imam ćerku Branku i sina Stefana. Trudimo se da neke sportske navike prenesemo i na njih. Tako Branka trenira karate i skoro je položila za narandžasti pojas. Ne očekujemo od njih da budu profesionalci, čak to ne bih ni voleo.

Da li biste preporučili deci da se bave sportom?

– Naravno, bez ikakve dileme. Bilo koji sport je izuzetno zdrav i koristan. Normalno, to mora da nadgledaju ljudi koji su stručni i školovani. Žao mi je što u Boru nisu razvijeni bazični sportovi – imamo bazen i zatvoreni i otvoreni, ali suviše je velika pauza u prelaznom periodu pa deca po dva-tri meseca nemaju treninge. U ozbiljnijem bavljenju sportom pauza od dva-tri meseca ne sme da postoji. Da li je bavljenje sportom rekreativno ili profesionalno, nije važno, bolje je „gubiti“ vreme u dvorani nego ispred kompjutera. Takođe, preporučio bih deci da se ne upisuju u bilo koji klub, pogotovo ako je reč o borilačkim sportovima. Neophodno je da se prvo dobro raspitaju ko su im treneri i da li imaju neki uspeh iza sebe. Mnogi tu sebe bez pokrića nazivaju majstorima raznih veština.

Koliko se grad promenio za sve ovo vreme?

– Bor se vizuelno promenio i mnogo toga je napravljeno poslednjih godina, ali u principu stvari koje su mene interesovale su i dalje iste. Sport mi je uvek bila jedna od bitnih stvari u životu. Te stvari koje su nekada nedostajale, kad je reč o sportu, i dalje nedostaju. Možda ima više parkova, što je za decu bolje. Boru nedostaje jedna prava teretana ili vežbalište na otvorenom. Možemo da našminkamo grad koliko hoćemo, da obojimo sve što treba, ali ako ne uradimo neke stvari koje su neophodne, sve u suštini ostaje isto.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *