Категорије
Intervju

Ivana Ćirov

Detinjstvo je provela u Slatinskom naselju, bacajući loptu na improvizovani koš.

– Rođena sam u Boru 4. oktobra, 1985. godine u nekom dosta drugačijem vremenu u odnosu na današnje. Mi smo kao deca imali jedno bezbrižno detinjstvo, gde se sve svodilo na igru i druženje što, nažalost, u današnje vreme manjka generacijama koje dolaze. Slatinsko naselje u kojem sam odrastala i nije previše urbano, pa smo umesto na asfaltu kao deca iz centra grada, provodili dosta vremena na travnatom igralištu. Sećam se da je, umesto današnjeg modernog betoniranog igrališta, u mojoj ulici bila postavljena i jedna velika greda, otprilike oko 2 metra visine na kojoj je bio zakucan gvozdeni obruč od bureta, naravno, bez mrežice. To nam je bio „koš“ na koji bismo bacali po čitav dan, i komšijama u okolini galamom “zagorčavali” život. Tu smo se stalno okupljali i provodili slobodno vreme posle škole. Možda je to i jedan od razloga zašto sam se kasnije upravo opredelila da treniram košarku.

Ivana Ćirov

Već sa devet godina počela je i sa prvim treninzima u ŽKK „Bor“.

– Pohađala sam OŠ „3. Oktobar“ i već na početku školovanja, kada sam imala oko 9 godina, počela sam sa prvim treninzima u ŽKK „Bor“. Starija sestra se u to vreme već aktivno bavila košarkom, tako da sam imala značajnu podršku i od nje i od roditelja da krenem istim putem. Naravno, nisam se pokajala jer mi je košarka postala glavna preokupacija pored škole, a do skoro i fakulteta i posla. Prvi trener koji me je uveo u svet prave košarke bio je Dušan Nakić. Naši su se putevi kasnije opet isprepletali, s obzirom na to da smo nedavno ostvarili najveći uspeh u istoriji borske košarke. Treneri su se u početku smenjivali: bio je tu Boban Zlatković, zvani Šef, zatim Dejan Jakovljević i drugi. Svima njima dugujem zahvalnost za znanje koje su mi preneli u svetu košarke i pomogli mi da sazrim kao igrač. Prošla sam sve selekcije u borskom timu, od pionirske do juniorske selekcije.

Ivana Ćirov

Za koje ste sve klubove igrali?

– Po završetku osnovne škole usledio je poziv iz niškog kluba ŽKK „Gimnazijalac“. U isto vreme, poziv od pomenutog kluba dobila je i moja današnja prijateljica Jelena Stojanović, koja je ujedno bila i moja omiljena saigračica. Bile smo „tandem“ koji obećava, što se kasnije ispostavilo kao tačno jer smo posle višegodišnjeg igranja u Nišu, nastavile svoje karijere i u borskom klubu.

I Vaša sestra se bavi košarkom. Da li ste igrale zajedno u nekom klubu?

– U pomenuti niški klub sam prešla kao juniorka, gde sam i upisala Gimnaziju “Svetozar Marković”. U to vreme moja sestra Tanja je bila vodeći igrač u prvom timu niškog „Gimnazijalca“ što mi je davalo dodatni podstrek da vredno treniram svakog dana. To je ubrzo rezultiralo time da sam se iz podmlatka priključila prvom timu i po prvi put na terenu našla sa svojom rođenom sestrom. To je bio moj prvi susret sa ozbiljnim timom i profesionalnim bavljenjem košarkom. Kako je vreme prolazilo bilo je dosta uspona i padova, napornih treninga, povreda i mnogo odricanja, ali me je jaka želja i ljubav prema košarci, održala na putu koji sam sama sebi zacrtala. Naravno, sve je lakše moglo da se prebrodi jer je moj stub oslonca bila moja starija sestra koja me je uvek bezuslovno podržavala i pomagala i koja mi je bila idol i uzor u svemu.

Ivana Ćirov

Šta je ono na čemu mora da se radi kako bi neko bio uspešan u ovom sportu?

– Nakon, dve godine igranja u „Gimnazijalcu“ počela sam da igram za niški ŽKK „Student“, i na taj način sticala iskustvo na terenu. To mi je dosta pomoglo da se formiram kao zreo igrač. Danas je veliki problem mlađih kategorija što nemaju dovoljno kvalitetnih utakmica, jer bez velikog broja odigranih utakmica i prolaska svih selekcija u timu nema „finalnog proizvoda“ – formiranog igrača. Takođe, talenat je bitan, naravno, ali i nije presudan. Bez puno truda, rada i odricanja, nema ni uspeha.

Kako kaže, oduvek je znala da će se vratiti u rodni grad.

– To se desilo po završetku srednje škole. Na poziv trenera Dušana Nakića 2007. godine, ponovo sam obukla dres kluba u kom sam ponikla – ŽKK „Bor“. Te famozne godine smo uz nekoliko pojačanja sa strane, uz nas – domaće igračice, na čelu sa trenerom Dušanom Nakićem, počele da nižemo pobedu za pobedom. To je bio jedan od meni najdražih uspeha, jer smo te godine ušle u viši rang takmičenja, u Prvu B ligu. Nakon toga, čelnici kluba su u meni videli vođu igrača, koji bi mogao da tim dovede do novih pobeda. Ukazali su mi poverenje i dali da „ponesem kapitensku traku“. U Prvoj B ligi smo se održali dosta dugo, da bismo prošle godine, 2014, ostvarili odavno zacrtani cilj i san. Napravili smo istorijski uspeh ženske borske košarke – plasirale smo se u „rang najboljih“, tj. u Prvu A ligu, najviši rang takmičenja.

Ivana Ćirov

Kapiten ekipe ŽKK „Bor“ bila je punih osam godina.

To mi je bila velika čast i zadovoljsto, ali i velika odgovornost. Pored trenera, moja uloga kapitena u timu je bila da svoje saigračice što bolje motivišem i hrabrim, ali i da preuzmem odgovornost kada je najteže. Drago mi je da je ŽKK „Bor“, u vreme dok sam ja bila kapiten, ostvario svoje najveće uspehe i uspeo da uđe u Prvu ligu gde i pripada.

Utakmice ovog ženskog košarkaškog kluba su najposećenije u Prvoj ligi.

– Uspeh igranja u najjačem rangu ogleda se u tome da Bor, iako je „mali“ grad, ima jednog i jedinog prvoligaša. Publika je to prepoznala i znala da nagradi. Samim tim, utakmice ženske košarke su izuzetno posećene i ove sezone mi smo bili ekipa koja je imala najviše publike na utakmicama Prve ženske lige, na čemu mogu da nam pozavide i mnogi muški klubovi i gradovi u okolini.

Zašto ste se odlučili da završite igračku karijeru?

– Nakon povratka u Bor završila sam Tehnički fakultet, smer inženjerski menadžment. U poslednjih godinu dana radim u kompaniji RTB Bor, tako da i nemam više toliko slobodnog vremena da se u potpunosti posvetim košarci. Perfekcionista sam, kad su u pitanju treninzi i utakmice, a smetalo mi je što ne uspevam više da budem 100 odsto u svemu tome. Zbog prevelikih obaveza na poslu, iako sam htela da prekinem karijeru prošle godine, odlučila sam se da još malo dam svoj doprinos i pomognem timu do polusezone Prve lige.

Ivana Ćirov

Ćirov je, svakako, ispraćena onako kako zaslužuje.

– Ove godine sam doživela čast kakvu retko ko u sportu doživi. Čelnici kluba su odlučili da moj dres sa brojem 5 povuku iz dalje upotrebe, a da zadovoljstvo bude još veće to se upravo desilo na utakmici sa Crvenom zvezdom, pred skoro punom halom u kojoj je bilo oko 2.500 gledalaca. Ostavila sam, u svakom slučaju, klub u dobrim rukama, jer budućnost svakog kluba, pa i našeg, zavisi od novih mladih nada. Naš grad ih, na sreću, ima dosta, a među njima je zasigurno talentovana Milica Sulejman, koja dosta obećava.

Međutim, to nije jedino priznanje koje je Ivana Ćirov dobila.

– Proglašena sam 2008. godine za najbolju sportistkinju grada Bora, što je bilo veliko priznanje i lična satisfakcija za mene. Bila mi je izuzetna čast da budem deo najboljih. Potom sam, opet, prošle godine bila svrstana u red najboljih sportista Bora, i na rang listi najboljih sportista Bora sam bila druga.

Da li imate u planu da „ostanete u košarci“ i bavite se trenerskim poslom?

– Bez obzira što sam prestala da se aktivno bavim košarkom, sigurna sam da ću na ovaj ili onaj način čitav život ostati u sportu. Posle 20-ak godina bavljenja ovim sportom, nedostajaće mi košarkaški teren i lopta. Ali, uvek mogu da posetim Sportski centar i naučim neke nove klince i klinke kako smo mi to radili u naše vreme.

Ivana Ćirov

Kako ističe, bavljenje košarkom je „naučilo“ da postane bolja osoba.

– Košarka me je, prvenstveno, naučila da postanem bolji čovek u svakom smislu. Uz košarku sam proputovala i naučila da i iz poraza može da se nauči kako da se pobeđuje, kao i da bez velikog truda, rada, odricanja i žrtvovanja nema uspeha. Time se vodim i u privatnom životu.

Kako komentarišete trenutnu situaciju u borskom sportu?

– Generalno mislim da sport u Boru može da se podigne na još viši nivo, naročito ako ljudi mobilne telefone i kompjutere svoje dece zamene treninzima u Sportskom centru. Sport izvlači iz nas ono najbolje što nosimo u sebi. Kod mladih ljudi u našem gradu ne manjka entuzijazma i želje za uspešnim bavljenjem sportom, ali i država bi trebalo u većoj meri da da svoj doprinos. Bor kao grad ide pravim putem, sam se nametnuo kao stožer u regionu, a u tome mu nesebično pomaže i kompanija u kojoj radim.

Ivana Ćirov
Izvor: Medija centar Bor

Za kraj, Ćirov ocenjuje da je Bor kao grad mnogo napredovao.

– Bor se, kao grad, promenio i dosta napredovao, uz pomoć RTB Bor. Grad ima jako dobre uslove za sport, ali i Borsko jezero, Brestovačku banju, Crni Vrh, a sve to je sasvim dovoljno da se ovde i dalje rađaju vrhunski sportisti i klubovi. Šteta je što se leti više ne organizuju sportski kampovi za decu na Savači. Ranijih godina tu su dolazili i klubovi kao što su Partizan i Crvena Zvezda, jer se možda baš tu „krio“ neki budući prvak sveta.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *